Na izmaku snage reče prosjak caru – Ne oklevaj sa odlukom, može te skupo koštati. Car neshvativši upozorenje, posluša svoje srce, poštede život prosjaku.
Prođoše dani, meseci, godine, da na izmaku desete godine do cara dođe vest da je u Verograd došao zao čovek. Glasine se svakim danom sve brže širiše, noseći sa sobom strah od zlog čoveka. Car zabrinut za Verograđane, objavi preko svog glasnika sledeću vest – Ko uhvati zlog čoveka dobiće sto osmeha i sto zagrljaja, obogatiće još više svoj duh. Svi se dadoše u potragu za zlim čovekom, ali od njega ni traga. Pronalaziše samo tragove koje je za sobom ostavljao, što poljulja njihovu veru da će ikada oplemeniti svoj duh. Vera prestade da se vidi najpre na licima Verograđana, a kasnije prestade da postoji i u njihovim srcima. Car veoma zabrinut za Verograđane i Verograd, krenu sam u potragu za zlim čovekom. Sa sobom ponese samo veru u svom srcu koju nije izgubio. Vide sve strahote koje su zadesile njegov narod, ali ne izgubi nadu.
Prođe više od godinu dana, kada iznenada car vide i uđe u jedan grad koji ga podseti na Verograd. To mu dade hrabrosti i priznanje što je verovao sebi i nastavi dalje. Najčudnije bi to što nije bilo nikoga ko bi mu rekao bilo šta što je njega mučilo. Svi ćutaše i nemo gledaše u čoveka bez titule i bez krune, pitavši se iz kog je on to sveta došao i zašto ne zna za zlatno pravilo Nemograda – Ako ne želiš da izgubiš veru, nikada nemoj otvarati usta.
U svom tom ohrabrenju, nešto je nedostajalo, ima li koga da sa njim podeli hrabrost i veru. Lutajući tako, naiđe na čudno utvrđenje, sa još čudnijim stražarima. Očekivaše da ga nešto pitaju kako bi ga pustili ili oterali. Nemo ga posmatraše, dok je on još tiše i u čođenju prođe pored njih. Ničega nije bilo što bi mu pomoglo da osvetli put kojim prolazi u utvrđenju u kojem je bilo mračno. Nastavi naslepo da hoda, ne bi li u nekom momentu naišao na nešto što liči na vrata. Ču u daljini kako neko govori, ali ne može čuti šta. Krenu u pravcu odakle dopire glas i ugleda plamen tek toliki da mu pokaže onoga što govori. Na trenutak ga zapita – Dobri čoveče ti si ovde jedini koji nešto govori. Možeš li mi reći da li je u ovom gradu bio jedan zao čovek, tražim ga duže vreme? – Bio je i otišao. Car se razočara, bio je ubeđen da je tako blizu, ali uvide da dođe do samog kraja priče. Kako to, ne može to tako, bajka treba da ima srećan završetak. Utom ga glas prekide i reče – Onaj ko u životu nema šta izgubiti, ne može nikada biti čovek. To cara malo zbuni i reče – Uvek postoji nada da se vrati u njegovo srce. – Naravno da postoji, ali ako nešto izgubiš, znači da si nekada to imao, da znaš koliko zo vredi, a ako nikada nisi imao, ne možeš naći, jer ne znaš šta to isto znači.
Car shvati stračevu poruku i upita – Dobri čoveče, da li to znači da moj narod nikada nije imao veru? – Glasine koje su došle do ovog grada, koji se nekada zvao Umnigrad, bile su pogubne po građane. Neko je rekao da ko progovori, iz sebe će pustiti sve što ga čini čovekom. Niko nije imao hrabrosti da vidi da li je to istina i ubrzo se Umnigrad pretvorio u Nemograd, u kom su takođe ostali tragovi zlog čoveka, iako nikada nije viđen da je ovuda prošao. Samo sam ja, ubogi starac, smogao hrabrosti da stvarno sačuvam ono šta imam i nastavio sam da pričam, čak i neke nebitne priče, ne bih li dokazao da je to laž. Međutim proglašen sam stracem koji je izgubio razum i zatvoren sam ovde daleko od svih, da neko ne dođe u iskušenje da me pita ili bar kaže.
Car se utom prenu iz nemosti ovog grada i pođe dalje. Sve manje bi nade da će ikada naći ono šta traži. S vremneom poče da bledi i njegov cilj i razlog njgovog putešestvija , ali u vazduhu se osećalo na novo sutra.
Hodom očajnika uđe u grad prepun građana koji neprestano govore, gde apsolutno niko nikoga ne sluša. Zbunjen ovom reakcijom, započe razgovor sa jednim od njih – Dobri čoveče, duže vreme tražim jednog zlog šoveka, da l je možda prošao ovuda? – Mi ti ne možemo pomoći, jer sve što smo čuli u našem Pričogradu, jeste da su negde daleko ljudi prestali da govore da ne bi izgubili veru u sebe, ali je samo jedan starac nastavio pričati, a vera nije izašla iz njega. Tako smo i mi odlučili, da neprestano govorimo, tako nećemo izgubiti veru.
Očajan što nikada neće pronaći zlog čoveka, reši da se vrati u svoj Verograd. Nakon pređenog puta i vremena da uđe u svoju kolevku, uljuljkan mirisom uspomena. Vide da je sve drugačije, da su u pitanju samo uspomene, vide lica, ali nijedno ne prepoznade, niti njega neko pozna. Priđe nekom deetu i upita – Dobro dete, gde sam ja to, kako se zove ovaj grad? Dete razigranim očima od iznenađenja da jedan starac ne zna ime ovog grada, reče – Ovo je Zlograd starče, zar si tako zaboravan? Car zaprepašćen rečima deteta sede na zemlju i poče plakati. Dete sa podsmehom na licu grohotno se nasmeja i reče – A ti još i plačeš. – Da, plačem, nesretno dete, jer sam nekada živeo ovde drugačijim životom nego što je tvoj. Mališan se uzjoguni i nabusito reče – Ne znaš ti strače kako je ovde lepo živeti, svako može da radi šta mu je volja, a da ga za to niko ne prekoreva. Car shvati da je zlo bistvovalo dugo u njegovom gradu i da je uzalud trošio vreme tražeći ga na nekim drugim gradovima. – Dobro dete, hoćeš mi reći, ko vlada ovim gradom? Dete namgrođeno odgovori – To niko ne zna.
Car ne htede ostaviti svoj zavičaj, iako odavno nije ni nalik onome šta on pamti. Ostade gledati kako veće zlo guta manje. Kraj njega sede starac i reče – Tebe ovde nisam video ranije. Treba da se prijaviš i plaćaš zlodelima da bi živeo u ovom gradu. Car se prenu od hladnoće reči koje dopiraše do njega. Neprepozna lice tog starca, ali prepoznade glas i no šta vide u njegovim očima. – Tražio sam te toliko dugo, zaboravivši na upozorenje da ćeš ti mene naći. Reci šta hoćeš od mene. – Već sam ti rekao. Odgovori zli čovek.
– Ti znaš da sam u životu mnogo toga izgubio tražeći te, ali ono šta je u meni ostalo neću nikada izgubiti. – Znači, nećeš da izvršiš naređenje. – Ne, reče car. – Pa, dobro, onda će neko nad tobom izvršiti zlo. – Bilo bi poučno da to ti učiniš. – Ne, to će učiniti tvoji Verograđani.
Zli čovek po svom glasniku izda naredbu. – Ko učini najstrašnije zlo dobiće sto nečijih muka, sto nečijih suza. Svi se dadoše u premišljanje kakvo bi to zlo moglo biti. Car čekaše da mu neko presudi, srećan što ostade veran sebi, ali nesrećan što neverovaše u upozorenje zlog čoveka, prosjaka.
Prođe nekoliko dana, ali niko ne imade hrabrosti da ideju sprovede u delo, da ne bude ismejan što njegovo zlo ne bi previše surovo. Razočaran time, zli čovek shvati da mora sam presuditi caru. Izvede ga pred razgaljenu masu i poče ceremonijalno imitirati nekakvog cara sa krunom zla. Oči nekadašnjeg cara, nekadašnjeg Verograda, susretoše se sa očima sadašnjeg cara, sadašnjeg Zlograda. Započe bitka između vere i nevere, između dobra i zla. Car svom snagom koju imade u svojim očima pogleda masu i nemo im reče – Video sam mnoge ljude koji pokušavaju da sačuvaju veru u sebi, odričući se govora, pričajući neprestano odričući se ćutanja, a vi ste je izgubili gledajući kako vam se vera pretvara u neveru, dobrota u zlo, a sada gledate kako umire neko ko nije, niti će ikada izgubiti veru u sebe.
Masa nemo slušaše, tražeći u sebi ono šta je izgubila. Želeše što bolje videti te oči. Car poslednjim rečima na izmaku snage reče prosjaku – Ne oklevaj sa odlukom, možeš steći veru u mene.
Prosjak ispruženom rukom presudi caru. Ali, njegovom carevanju u ovom gradu dođe kraj i on mora otići tamo gde ljudi ne govore, tamo gde neprestano pričaju. Narod Verograda i dalje čuva mit o caru Veroniku, iako nisu sigurni da li je to mit ili nešto više od toga, prenose ga s kolena na koleno u nadi da će mit čuti upravo onaj ko ga je započeo.